Lavež pasa je toliko glasan da se jedva čuje vlastita riječ. Nalazimo se u Blagovcu, oko 10 kilometara sjeverno od Sarajeva, glavnog grada Bosne i Hercegovine, u ruralnom području. Ovdje se nalazi globalni centar za trening pasa tragača mina.
Na ovom se prostranom području, gdje radi 14 ljudi, živi preko 60 pasa: zovu se Pancer, Amor ili Luna, Irony, Jala ili Brick – sve belgijski ovčari. „Ova rasa je zdrava, aktivna i vrijednija nego labrador“, kaže Goran Šehić, zamjenik voditelja programa.
Od ranih se nogu uči...
Trening za štenad počinje već nakon otprilike osam sedmica, čim se rastave od majke. Nedugo nakon toga se radi prvi test podobnosti, agresivni psi se izdvajaju. Kod treninga se prije svega radi o motivaciji, fitnesu, formiranju mišića i pokretu, na raspolaganju je i bazen gdje se psi mogu zabaviti.
„To je neophodno, jer istreniranim psima na terenu treba duboka koncentracija, te mnogo volje i izdržljivosti. Moraju biti socijalizovani i u stanju raditi s različitim ljudima“, kaže Gordana Medunjanin, voditeljica trening centra.
Važna je i prehrana, ističe Alma Dukić, veterinarka u centru. „Odrasle životinje imaju jedan obrok dnevno, štenad tri. Svaki pas ima posebno kreiran jelovnik.“ U kuhinji se nalazi plan na kojem je sve detaljno navedeno: Amor dobiva 600 grama mesa, skotna Belsa posebnu hranu, a Jersey, štene, 100 grama mesa i 50 grama suhe hrane.
Efikasniji od ljudi...
Goran Šehić je mišljenja da su u pronalaženju eksplozivnih sredstava psi mnogo efikasniji od ljudi. „Dok deminer uz pomoć detektora metala dnevno može pretražiti oko 35 m2, pas pretraži površinu od oko 400-600 m2.“
Istrenirani pas tragač mina vrijedi između 20.000 i 30.000 eura. Putem ugovora o leasingu se četveronožni profesionalci angažuju i u inostranstvu. Na primjer, 12-godišnja Helga ima deset godina „radnog iskustva“ i trenutno se nalazi na Kosovu ili Pet, koja je u Sudanu tragala za minama i trenutno trenira u centru prije nego bude poslana u Liban.
Psi tokom treninga njuše u potrazi za majušnim predmetom skrivenim u cigli, ispod plastike, guma ili ispod kamenja. Ukoliko pronađu traženi predmet, psi se nagrađuju omiljenom igračkom. Budući tragači mina u kasnijoj fazi uče da hodaju uzduž jedne linije, potom u obilježenim poljima. Tek na kraju dolazi eksploziv, najčešće TNT.
Psi raspolažu izvanrednim njuhom i njuškom mogu uhvatiti i najmanje tragove. Kada pas lokalizira minu ili neko drugo eksplozivno sredstvo u polju on sjedne i ne pomijera se. Tako je naučio. Mjesto biva označeno, a minu potom deaktivira deminerski tim.
Trening traje od 18 do 24 mjeseca. Pas potom dobiva certifikat centra koji još mora odobriti BHMAC, nacionalni Centar za uklanjanje mina. Tek od tog trenutka postaje ozbiljno. Nikada se do sada nije desilo da je neki pas nastradao tražeći mine, kaže Gordana Medunjanin, što nije slučaj s ljudima.
Opasne mine, opasan posao
Od kraja rata je 51 deminer izgubio život. Robert Šefradin, direktor privatne deminerske firme „Pazi Mine Vitez“, je takođe izgubio dvojicu radnika, 2011. i 2013. godine. Šefradin od 2008. godine radi za švicarsku fondaciju „Welt ohne Minen“ i u proteklih deset godina je sa svoja 24 deminera u centralnoj Bosni i Hercegovini deminirao otprilike 30 minskih polja ukupne površine od oko 1 milion m2. Radi se o osjetljivom i zahtjevnom poslu. Potrebno je deset ljudi na period od nekoliko sedmica kako bi se deminirala površina od oko 60.000 m2. Troškovi iznose 50.000 eura.
90% deminerskog posla je finansirano iz inostranstva, kaže Timka Opardija koja je tokom rata s djecom živjela u Švicarskoj. Već deset godina vodi WoM u Opštini Donji Vakuf u centralnoj Bosni i Hercegovini. „Donacije se smanjuju, Bosna i Hercegovina više nije u fokusu.“
S lopatom i mašinom
Da bi se neki prostor uopšte očistio od mina potrebno je zeleno svjetlo nacionalnog Centra za uklanjanje mina. Centar odlučuje da li će se, kada i kako deminirati. Inspektori Centra su stalno na terenu provjeravajući postupak i sigurnost. Demineri Roberta Šafradina ne rade sa psima, već traže mine pomoću detektora metala. Ukoliko se oglasi alarm, demineri potencijalno eksplozivno sredstvo pažljivo iskopavaju pomoću male lopate. Mine se nalaze 10 do 50 cm ispod površine zemlje, ali mogu izaći na površinu usljed pomjeranja zemlje izazvanog olujama. Ponekad se koriste i mašine koje ovo smrtonosno oružje dovode do eksplozije, no nažalost, ne eksplodiraju uvijek sve. Mašine se ne mogu koristiti u šumi ili na kamenjaru. Nakon što se neko područje deminira, nacionalna nadležna institucija daje finalnu potvrdu da je mjesto sigurno. Nakon toga se zemljište ponovo može koristiti za sijanje žita, povrća, voća i bobičastog voća.
Nacionalni Centar za uklanjanje mina raspolaže planovima o linijama fronta zaraćenih strana i sakrivenim rovovi sa hiljadama mina. Opasna područja su blokirana uz pretpostavku da se ne znaju svi detalji o postavljenim minama i rasprskavajućim bombama.
Nesreće se događaju uprkos preduzetim mjerama, kaže koordinatorka WoM-a Timka Opardija. „Zbog loše ekonomske situacije ljudi odlaze u šumu da skupljaju drva, gljive ili bobičasto voće, čak zalaze i u rizična područja. Zbog toga je podizanje svijesti o rizicima i preko 20 godina nakon završetka rata i dalje važno. Ljudi nisu uvijek svjesni opasnosti, djeca pogotovo.“
Preko 4% zemlje je kontaminirano, samo je polovina od toga deminirana. Robert Šafradin je pesimističan: „Trajat će još cijelu vječnost dok se Bosna i Hercegovina ne očisti od mina, možda 30 godina, ako se uopšte sve mogne očistiti“.
Želite li pročitati članak na njemačkom, francuskom ili talijanskom jeziku, posjetiti navedeni link.
